31.05.2021.
Divljina ovog najšireg planinskog lanca u Hrvatskoj stvorila je zadivljujuće kamene oblike. Premužićeva staza je oblikovala glavni put izgrađen od strane Ante Premužića tijekom 1930. Iako većinom ravan duž svojih 57 km pokazuje predivnu različitost prirode.
Sjeverni Velebit je proglašen Nacionalnim Parkom 2017. Bajkoviti pogledi na more pratit će vas gotovo kroz cijelu Premužićevu stazu.
Prije 20 godina prekoračila sam isti put i više tijekom pet dana u ljeto osvajajući kamene vrhove, osjećajući žuljeve ali osvježavanje sjećanja je potrebno. Čak smo i susreli slavnog hrvatskog planinara Stipu Božića u to vrijeme.
Tijekom našeg izleta prošli vikend bilo je posve iznenađujuće susresti mlade ljude iz Austrije. Ljudi iz Šibenika slijedili su isti put kao i mi, ali neki su išli i suprotnim smjerom.
Botanički vrt
Nažalost samo smo okrznuli Botanički vrt koji se nalazi samo nekoliko minuta spuštajući se od planinarskog doma na Zavižanu. Slijedeći cestu iz sela Krasnog stižemo na početnu točku i to 25 minuta od početka Premužićeve staze.
Planinarski dom na Zavižanu je početna točka za mnoge planinarske staze na Sjevernom Velebitu gdje nas očekuju predivni pogledi na primorje i otoke. Meteorološka stanica koja je smještena ovdje je jedna od najstarijih u Hrvatskoj postojeći još od 1953. Planinarski dom na Zavižanu zahtjeva toplu odjeću uključujući kapu čak i tijekom ljetnih mjeseci. Obitelj Vukušić se brine o meteorološkoj stanici i samom planinarskom domu.
Obližnji vrhovi koji se mogu osvojiti su: Veliki Zavižan 1676 m, Balinovac 1601 m, Velika (Zavižanska) Kosa 1620 m, Vučjak 1644m;
Botanički vrt otvoren 1967. je riznica više od 300 jedinstvenih biljaka Velebita. Razne endemske vrste pokrivaju vrt među kojima Velebitska Degenija koja je proslavljena kao simbol Velebita. Mnoštvo rijetkih biljaka uključuje: Sibirea croatica, Leontopodium alpinum, Primula kitaibeliana, Dianthus velebiticus. Samo je jedan sat potreban da se lagano obiđe vrt.
Premužić trail
Započinjući 45 minuta od Zavižana sve do sela Baške Oštarije Premužićeva staza slijedi uglavnom ravnu liniju vođenu teškim kamenom. Iako je ravna, nošenje naših ruksaka tijekom 3 dana učinilo ju je poprilično teškim zadatkom.
Impresivna kamena umjetnost stvara osjećaje kao da se nalazite na drugom planetu. Inženjer šumarstva Ante Premužić izrezbario je svoje ime u divlje i veličanstveno postojanje Velebita. Završena 1933. podsjeća na naš suživot s prirodom.
Nacionalni Park Sjeverni Velebit proteže se do planinarskog doma Alan koji zahtijeva 5 sati hodanja ne računajući vrhove. Mi smo ju prešli u 9-10 sati zato što je jedna žena iz naše grupe dobila grčeve i morali mo čekati duže od predviđenog. To je bio netko koga sam vidjela prvi put iako su naši vođe i organizatori strastveni planinari koji u osvojili Mt. Blanc, Ebrus i upravo se pripremaju za Kilimanjaro. Žena nam se pridružila samo na završnoj točci u Baškim Oštarijama nakon neuspješnog prvog dana.
Na otprilike pola puta smo stigli do Rosijeve kolibe gdje je bila predodređena duža pauza uključujući ručak ili bolje reći piknik, prekrasne poglede i susret sa našim novim društvom tijekom puta- planinarima iz Šibenika.
To je bila prilika da podijelim moju meksičku/majansku čokoladu koja je čekala nekoliko mjeseci da bude podijeljena s prijateljima budući da su svi moji planinarski izleti bili otkazani. Ovo je mjesto dizajnirano samo kao koliba budući da dopušta planinarima jedino da prespavaju ako je potrebno. Dodatke pogodnosti nisu uključene.
Naš kameni put se pridružio snijegu koji je bio poprilično težak za razliku snijega koji nas je čekao u šumi. Učenje kako hodati po snijegu je bila početna lekcija našeg vođe kada se prva hrpa snijega pojavila. Možete reći da su čarobni pogledi stopljeni sa snijegom.
Veličanstveni kameni put pretvorio se u kanjone na manjim dijelovima uključujući nevjerojatne kamene oblike. Vidjevši izrezbarena kamenja zapitali smo se kako je Premužić stvorio ovo sve- rekli smo u šali.
Lagano nakon Rosijeve kolibe staza je uronila u šumu. Predivni pogledi na more nisu falili budući da vodil igru gotovo tijekom cijelog puta. Otoci Rab i Pag rapršili su se u svoj svojoj ljepoti do nismo konačno stigli na odredište. Planinarski dom Alan.
Vrh Gromovača 1676 m je prekočen ali predivni vrh Crikvena 1641 m razvukao je atmosferu. Vrh Šatorina 1624 m tijekog sljedećeg dana je također preskočen jer je vrijeme bio poprilično kišovito.
Planinarski domovi
Dolazak na Alan značio je radost, pomalo rastezanja i toplu večeru. To je mjesto bez vode i struje pa smo morali kupiti vodu. Jedva sam napunila mobitel jer su sunčani kolektori funkcionirali polako dopuštajući samo jednom telefonu da se napuni u trenutku. U procesu sam kupovine mojeg solarnog punjača, znam. Telefonski signal je bio gotovo nepostojeći tijekom cijelog puta. Ponekad se slabo pojavio na Alanu.
Wc je smješten na udaljenosti od jedne minute upozoravajući nas na ekološki način upotrebe toaletnog papira.
Planinarska kuća Kugina kuća kao naša sljedeća destinacija bila je sličnog karaktera osim što je postojao bunar. Imali smo jednu veliku prostoriju od nekoliko njih tako da je bilo poprilično postrano, čak sam mogla i prakticirati yogu na ugodan način.
Naš domaćin Miro dočekao nas je s velikom dobrodošlicom tako da možemo osjetiti osobni duh. Otpjevao nam je nekoliko svojih pjesama na mandolini (nisam sigurna da li je to bila mandolina) ali je bilo poprilično iznenađujuće da je izdao nekoliko zbirki poezije. Nakon toliko zabave uz par piva za one koji vole (ja ne), imali smo obnavljajući san jer smo totalno uronili u iscrpljenost. Čak sam otišla spavati u 9 h. Korak po korak približavajući se planinarskom domu činilo se beskrajno.
Bilo je fascinirajuće vidjeti naš sljedeći vidikovac treći dan, smješten 20 minuta hoda od Kugine kuće. Nazvali smo ga hot-spotom jer je to mjesto koje ustvari hvata signal prekrasno upotpunjen stolicama. To je bila prilika provjeriti gdje je naša izgubljena žena, osoba koja je imala grčeve.
Skorpovac planinarski dom pojavio se treći dan nakon 2 sata hoda a bio je poprilično malen sa samo jednom sobom ali i velikom livadom i ljuljačkom. Prednost je bila činjenica da je wc uključen u glavnu kuću.
Prije nego smo dosegli planinarski prošli smo pokraj prekrasne kamp kućice koja se činila da se nalazi duboko u šumi izvan civilizacije. Ali kako se planinarski dom približavao, približila se i cesta.
Nedugo nakon što smo napustili planinarski dom Skorpovac, ugodno iznenađenje razvuklo nam je osmijeh na lice. Dvaput tijekom ovog izleta. Susreli smo zgodnu grupu konja čija su nas zvona pozdravljala tako melodiozno. Kako smo brzo prošli, počeli su nas slijediti ali čini se da su očekivati da im damo hranu. Budući da nam je bio zadnji dan, imali smo samo ostatke.
Flora
Dražesni skup cvijeća izmjenjivao se kako smo kročili prema jugu. Šafran je bio uobičajen na Sjevernom Velebitu oduševljavajući naše oči i shvaćajući koliko sam ih puta uzalud tražila blizu doma ili u Zagrebu. I sad u svibnju, evo ih na Velebitu.
Encijan vibrantne boje koja je mješavina plave i ljubičaste je bio poprilično uobičajen prema jugu.
Uhvatila sam i jednu prelijepu peoniju.
Nekoliko irisa se pojavilo u pupovima u stijeni. Čak je i neko cvijeće ličilo na tulipane.
Iznenadili smo se vidjevši široke tepije cvijeća koje je izgledalo potpuno poput jaglaca. To ustvari i je jaglac koji raste samo samo na Velebitu, Primula kitaibeliana- striktno zaštićena biljka i ugrožena vrsta.
Dolazak na Baške Oštarije
Prema planu stigli smo na zadnju točku, selo Baške Oštarije nakon 7 sati na cesti. To znači, u 14 h. Predivni stjenoviti vrhovi sjajili su se negdje između Dabarskih kukova i ekipe.
Civilizacija je bila pred nama, na asfaltnoj cesti 1 km do kraja. Bilo je neugodno iznenađenje da se ista asfaltna cesta pretvorila u livadu gdje teče nježni potok. Naši su ruksaci postali sve teži i teži umjesto lakši ali prava cesta se konačno pojavila.
Gledali smo u lijepu kuću preko puta ceste, hostel u Baškim Oštarijama. To je dokaz da je ovo selo savršena baza za mnoge planinarske rutena južnom Velebitu. Čak smo i susreli grupu planinara iz našeg mjesta.
Ručali smo u restoranu u sklopu hostela koji je bogato opremljen i napunili mobitel tko je trebao. Također su neki od nas iskoristili priliku kupiti lokalni sir i druge mlječne proizvode uključujući i voćni jogurt. Koji ugodan trenutak.
Zaključak
Velebit je roman gdje svaka staza ima svoju priču, jedna je čak nazvana Staza Malog Princa što zvuči toliko pozivajuće i snovito. Vidjeti Velebit sa morske strane vuče nas da obujemo cipele i odemo, vidjeti ga odozgo hvata oduševljenje otocima kao da su tako blizu.
Velebit nije samo divljina, to je učenje da spasimo prirodu iznutra, da uhvatimo trenutak između umjetnosti i vježbe.
Velebit je za Hrvatsku poput žica gitare, poput zumbula u proljeće. To je legenda koja još uvijek treba biti pronađena i izrečena između svojih predivnih vrhova. Premužićeva staza je osnova osnove, put koji je toliko ravan da se pitam postoji li veličanstveni put toliko ravan.
Odgovori